Podmorski kabel dug 5860 kilometara proteže se od istočne Kanade do zapadne obale Ujedinjenog Kraljevstva. On je dio ogromne infrastrukture koja internetske podatke prenosi preko okeana. Ali, ovaj konkretni kabl radi i nešto drugo.
Prema članku, objavljenom u časopisu Science, kabl može poslužiti i kao niz senzora koji detektiraju seizmičku aktivnost. U testiranjima provedenim u novembru prošle godine, kabl je tako zabilježio potres magnitude 7,5 koji je potresao sjeverni Peru, hiljadama kilometara daleko.
Hiljadama ovakvih senzora moglo bi se premrežiti morsko dno, kažu autori, i to bez modificiranja postojeće podmorske telekomunikacijske infrastrukture.
Da bi se mreža kablova na dnu okeana mogla iskoristiti za praćenje znakova potresa i cunamija, istraživači su se dosjetili u radu objavljenom prije pet godina. U početku su se koristili tehnikama kojima se inženjeri u naftnoj i plinskoj industriji koriste za proučavanje naslaga fosilnih goriva. Mjerili su povratno raspršenje signala koji su se odbijali od molekula u kablovima.
Ti su signali sadržavali vrijedne informacije o fizičkom stanju kablova, uključujući seizmičku aktivnost koja se događala u tlu ispod položenog kabela. Drugi su slične izračune napravili mjerenjem polarizacije svjetlosnih valova dok putuju duž kabela.
Problem je s ovim metodama što cijeli kabel djeluje kao jedan senzor. Bez obzira koliko je dug, kabl može stvoriti samo jednu podatkovnu tačku u isto vrijeme. Želite li znati odakle dolazi seizmički poremećaj, korisne informacije možete izvući samo triangulirajem podataka iz više kabela.
Nova metoda rješava te probleme. Podmorski optički kablovi nisu jednostavne, jednosmjerne ulice za fotone. Moderni kablovi opremljeni su repetitorima koji se nalaze svakih 45 do 90 km duž duljine kabla. Oni detektiraju dolazni signal i zatim ga pojačavaju za sljedeću dionicu svog putovanja.
Umjesto da kao senzor koristi cijeli kabel, tehnika opisana u ovom radu koristi svaki raspon kao vlastiti senzor. Ovaj pristup smanjuje količinu šuma po senzoru i dramatično povećava njihov broj. Umjesto da se oslanja na povratno raspršivanje, metoda koristi vlakna koja povezuju repetitore i služe za povremenu provjeru ispravnosti optičkih pojačala, navodi se u istraživanju, prenosi Bug.hr.
Istraživači su novu tehniku testirali koristeći 12 raspona transatlantskog kabela koji povezuje Kanadu i Veliku Britaniju i uspjeli su otkriti potrese pažljivo mjereći kako se svjetlost mijenjala dok je putovala tim stazama.
Pretvaranjem podmorskih kabela u nizove senzora, velika mreža stotina ili hiljada stalnih senzora morskog dna u stvarnom vremenu mogla bi se implementirati bez modifikacije postojeće podmorske infrastrukture, tvrde autori. Tako bi se moglo preciznije locirati mjesto potresa i cunamija, ali i omogućiti razna naučna istraživanja, preskupa da bi se poduzimala s današnjom tehnologijom.
